Malvina

"Malvina" je jedno od najuzbudljivijih proznih djela o patnji zene, koja bi mogla biti nasa majka, sestra, zena, ljubavnica.

Premda u mnogim svojim prozama pripovijeda u prvome licu, u "Malvini" je pripovjedacki diskurs Mirka Kovaca blizak doktrini T.

S. Eliota o impersonalnosti pjesnika. Kao i likovi iz njegove proze, tako i on sam kao pripovjedac bjezi od sebe postajuci nekom vrstom katalizatora ili medija u kojemu sjedinjuje razlicita zivotna iskustva svojih protagonista.

U prvi mah "Malvina" nas podsjeca na srednjovjekovne kronike i njena dramaticnost gotovo da je zatvorena iza samostanskih zidova (kao u slucaju portugalske redovnice iz 17. stoljeca koja svoju tajnu ispisuje u cudesnim pismima).

Poput stroga analiticara i hladna ali precizna forenzicara, pisac slaze mozaik o Malvini, nesretnoj zeni, zrtvi spleta cudesnih okolnosti.

Kovac iz dokumenata stvara lik Malvine, koja je i svetica i gresnica, transcendentalni mistik i zena u kojoj je sjeme ludila: ona pohaA a skolu za pravoslavne djevojke, bjezi iz samostana s prvim znacima ludila te se udaje za jednako tako nesreA ena i nesretna covjeka katolicke vjere, pokazujuci sada vec javno svoju perverznu ljubav prema Katarini.

U njoj sve vise raste val mrznje prema ljudima i napokon bjezi natrag u samostan.

Dokumenti o Malvininoj storiji ne bi smjeli ovu kroniku svesti na puki izvjeA taj o A eni simbolu nesreA e, veA taj roman moA emo i moramo A itati kao jedan model ljudske egzistencije, kao ontoloA ki problem biA a, koji se kreA e u luku od svetice do drolje i zato KovaA , vjeA tinom majstora kolaA a, s Malvine skida auru svetice muA enice prikazujuA i sve njene opaA ine, pokoru i "pranje vlastite greA nosti" prije ponovna ulaska meA u zidine vjeA ne transcendencije.

Na koncu nam pisac sugerira da nesreA a i bol nisu samo osobna, Malvinina kob, nego je to naA in A ivota svih likova u romanu, koji na posebno sugestivan naA in stvara osjeA aje koji traju.

Tomislav Sabljak